Na blagdan sv. Klare, djevice, zaštitnice samostana i crkve sestara klarisa u Požegi, 11. kolovoza 2022. godine u samostanskoj crkvi euharistijsko slavlje predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević zajedno s prepoštom Stolnoga kaptola Ivicom Žuljevićem, gvardijanom požeškoga franjevačkog samostana fra Darkom Sudarićem, župnikom Župe sv. Ivana Krstitelja i požeškim dekanom Brankom Šipurom, župnikom Župe Sv. Leopolda Mandića Jozom Jurićem, župnikom Župe Sv. Terezije Avilske Mariom Večerićem i drugim svećenicima. Misnom slavlju uz ostale vjernike prisustvovali su i županica Antonija Jozić sa svojim zamjenikom Ferdinandom Trohom te zamjenik požeškog gradonačelnika Borislav Miličević.
Tijekom euharistijskog slavlja s. Franciska od Dobrog Pastira (Luja) Matić položila je svoje prve zavjete, a započinjući svetu misu i pozdravivši sve okupljene vjernike biskup Škvorčević rekao je kako nakon proslave sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupije o njezinom srebrnom jubileju, slavimo i sv. Klaru koja je davno preminula, ali živi u vječnosti u Isusu Kristu kome je povjerila svoju sudbinu, a na zemlji je živa po svojim sestrama klarisama koje su i u Požegi prisutne dvadeset i dvije godine. Čestitajući klarisama blagdan njihove svete majke, pozvao je sudionike slavlja da se saberu u vjeri kako bi postali dionici onih stvarnosti u kojima je Klara pronašla svoje ispunjenje i smisao.
U svojoj homiliji biskup Škvorčević rekao je da i ovom prigodom želi postaviti neka životna pitanja te spomenuo kako nakon pojave pandemije koronavirusa više ne pita ljude „kako su“, nego „kako život“. Naime, pandemija je poremetila naš redoviti životni tijek pa se više pravo ne snalazimo niti što je bolest, niti kako je liječiti, niti kako se društveno ponašati s obzirom na nju. Pomutnja oko liječenja i cijepljenja protiv covida 19 postavila je na nov način pitanje što je zapravo život. Izazov je u tome što mi živimo život, a da ne znamo što bi on zapravo bio, jer on ima neku svoju neuhvatljivu dubinu kojoj ne uspijevamo doći na kraj ni u svom vlastitom postojanju.
Biskup je također spomenuo kako se danas novim sredstvima nastoji putovati u svemir, osvojiti nove planete s glavnom svrhom da se otkrije ima li na njima vodika čiji bi trag naznačio da ondje može biti života te izrazio suzdržanost prema navedenom pristupu, jer ona polazi od pozitivističkog uvjerenja da je život stvarnost ograničena na vodu. No, on je puno više od toga, a njegova neuhvatljivost povezana je s činjenicom da je život ponajprije stvarnost duha. O tome nam, naime, svjedoči naše iskustvo neponovljive i jedinstvene osobe koja je neuhvatljiva dubina, iznad čisto materijalne razine, ali koju ostvarujemo u krhkom, smrtnom tjelesnom postojanju, te istaknuo kako je sv. Klara koja je živjela na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće toga bila duboko svjesna.
Između ostaloga, biskup Škvorčević istaknuo je kako pustinja nije prvenstveno mjesto, nego stanje u kojem čovjek stječe iskustvo koliko je nemoćan, smrtan i sam, kako ne može za sebe učiniti ništa i da mu preostaje samo Bog, te postaje po svemu otvoren za njega, ispunjen povjerenjem i pouzdanjem u njega, omogućujući mu da on u njemu ostvari svoje djelo. To je ono o čemu govori Isus u današnjem evanđelju, kazao je biskup: „ja u Ocu i Otac u meni; ja u vama i vi u meni“. On u slici trsa i loze tumači istinu kako mi nemamo života iz samih sebe, nego samo ukoliko smo ucijepljeni na Isusa Krista i crpimo njegovu milosnu snagu, koja istinski hrani za život vječni. Čovjek, naime, ne može sam sebi darovati život, rađa se po drugome, sve što jest djelo je drugoga, djelo Božje i vlastite suradnje s njime.
Gledajući Franju Asiškoga, Klara je razumjela kako je poželjno biti Božji na Isusov način i postati dionik njegove ljepote. Njezin siromašni život, strastveno i nježno njegovan ponuđen nam je kao primjer. Klara je odabrala siromaštvo jer je to put kojim je prvi išao Gospodin Isus da bi nas tako upoznao s Očevom i svojom ljubavlju, a tu ljubav Klara je živjela sa sestrama koje su joj se pridružile.
U zaključku homilije biskup je rekao kako počesto s čuđenjem gledamo u sestre klarise koje ostavljaju sve, biraju siromaštvo i samoću da bi u njima progovorila moć Isusova križa. Kada i sami izaberemo takav put i potpuno se predamo Bogu, on postaje prisutnost u nama i mi u njemu, te se tako ostvaruje, snaga, ljubav, punina, vječnost. Koordinate duboke, velike, Božje! Zahvalio je sestrama klarisama što su prepoznale da to može biti i njihov put, pa i mlada Luja Matić, redovničkim imenom sestra Franciska od Dobroga Pastira, koja je položila svoje prve zavjete te joj poželio da na tom putu bude radosna, blagoslovljena i obdarena puninom Božjom.
Tekst i foto: Požeška biskupija/PSŽ